Početkom 20. stoljeća kulturni krajolik srednje Dalmacije doživio je značajne promjene uslijed razvoja industrije cementa. Dosadašnji pogledi na njezin razvoj i utjecaj dolazili prije svega iz tehnološke i ekološke perspektive, ali zahvaljujući doktorskoj disertaciji dr. sc. Dujma Žižića, dipl.ing.arh. s Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, industrija cementa sagledana je iz jedne sasvim logične, dosad gotovo neistražene perspektive – one urbanista i arhitekta.
Disertacija naslova „Industrija cementa u Splitskoj regiji – Arhitektura, infrastruktura i utjecaj na kulturni krajolik“, nastala pod mentorstvom prof.dr.sc. Katje Marasović, preoblikovana je i prilagođena u izdanje „Povijest industrije cementa u Dalmaciji – 150 godina suživota“. Ono je namijenjeno podjednako znanstvenoj i stručnoj, ali i široj zajednici, čiji pogledi naprosto ne mogu ne zapeti na zastarjelim i/ili napuštenim dalmatinskim tvorničkim postrojenjima i eksploatacijskim poljima lapora, tzv. tupinolomima. Upravo zbog toga industrija cementa uživa istaknutu ulogu u odnosnu naspram onih ostalih, također značajnih za razvoj srednjodalmatinskog područja – brodograđevne, kemijske, vinarske i prehrambene, drvne, metalurške i naftne. Ipak, uloga cementne industrije i njezin današnji potencijal ostali su nedorečeni i nedovoljno vrednovani kako u fragmentiranim tekstovima i pristupima razasutim u mnogobrojnim publikacijama, tako i u nesustavnim prostornim intervencijama i prenamjenama koje ih nisu promišljale sustavno i dugoročno, već kao konkretan obuhvat i trenutnu potrebu.
Uvriježeno je mišljenje da je industrija cementa devastirala kulturni krajolik Dalmacije, ali je neosporna činjenica da ga istovremeno gospodarski, infrastrukturno i društveno unaprijedila. Dr.sc. Dujmo Žižić po prvi puta donosi sustavan pregled teme, razvijajući pritom analitički aparat koji i slabo upućenom čitatelju omogućava razumijevanje geneze i uloge navedenog tipa industrije u specifičnom vremensko-prostornom kontekstu. Započinje povijesnim pregledom proizvodnje cementa te prikazom tehnoloških zakonitosti koji su uvjetovali organizaciju tvorničkih kompleksa. Fokus zatim premješta na jedinstvene karakteristike koje su ova načela poprimila u Dalmaciji, i to kroz čak četiri države – Austrijsko Carstvo, Kraljevinu i Socijalističku Jugoslaviju, te Republiku Hrvatsku. Iz sive prašine tvorničkih dimnjaka izranjaju tako prilike srednje Dalmacije, s planski podignutim radničkim naseljima, sindikalnim udruženjima i društvenim sadržajima koje su vlasnici osiguravali svojim zaposlenicima. Povijest industrije odražava dakle povijest dalmatinskog čovjeka – pretežno agrarni krajolik te iz njega proizašli način života početkom 20. stoljeća doživjeli su trenutačnu i trajnu preobrazbu. U tom smislu industrijska baština predstavlja nezaobilazan sloj prostorne i kulturne stratigrafije Dalmacije.
Kronološki prikaz deset tvorničkih postrojenja, počevši od onog prvog, podignutog 1865. godine na istočnim padinama splitskog Marjana, pa do posljednje tvornice cementa na solinskim Meterizama iz 1950. godine, podrazumijeva pregled povijesnog i prostornog razvoja pojedine lokacije prije gradnje postrojenja. Osim navedenih, tu su i parna tvornica opeke i cementa u Dujmovači (1875.), tvornica vapna i cementa u Križnoj luci u Hvaru (1895.), tvornica i naselje u Sv.Kaju (1904.) i Majdanu (1908.), zatim ona u Ravnicama i Brzetu pokraj Omiša (1908./1928.), u Kaštel Sućurcu (1912.) i tvornica azbest-cementnih proizvoda u Vranjicu (1921.). Prikazuje se međusobno uvjetovani prostorni i tehnološki razvoj svakog od postrojenja, a saznajemo i sudbinu svake od tvornica i prostora koji je nekoć zauzimala, ili ga pak još uvijek zauzima. Osim tvornica, važni pejzažni artefakti industrijske baštine su tupinolomi iz kojih se, kada je o Dalmaciji riječ, iskopavala najkvalitetnija sirovina za proizvodnju cementa u kontekstu šire regije. Naša je tupina imala toliko dobar sastav da se tvorničarima iz Italije više isplatilo brodovima prevoziti dalmatinsku, nego nadomještati sastav vlastite. Štoviše, krah tržišta nastao je upravo u trenutku kada je talijanska industrija prešla na proizvodnju tzv. umjetnog cementa. Većina tupinoloma napuštena je tako tridesetih godina 20. stoljeća, da bi nakon Drugog svjetskog rata zbog ubrzane urbanizacije Splita i okolice započela ad hoc transformacija eksploatacijskih polja. Stotinu i pedeset godina suživota rezultiralo je s dvadeset tupinoloma, što ne predstavlja konačan broj. Najupadljiviji je onaj na južnim padinama Kozjaka, koji dominira vizurom Splita, Solina i Kaštela. Poznat je i primjer Mravinačke kave na dnu koje je odložen azbest vranjičke tvornice, a planirani pokušaj pošumljavanja i pretvaranja navedenog prostora u rekreacijsku zonu dosad nije realiziran.
Pojedina industrijska postrojenja i tupinolomi, unatoč današnjem nesaniranom i zapuštenom stanju, sačuvali su velike i dragocjene obuhvate za prenamjenu unutar sve gušćeg urbanog tkiva. Dr.sc. Dujmo Žižić uvjerljivo zauzima novi rakurs u odnosu na uobičajeno (negativno) poimanje industrijske baštine te stvara novi okvir njezina promišljanja i vrednovanja. Drugim riječima, „Povijest industrije cementa u Dalmaciji“ svojevrstan je kaleidoskop koji nam omogućava da razotkrijemo skrivene potencijale naslijeđa cementne industrije, ali nas ujedno potiče da se ozbiljno zapitamo – što danas, u zadanim nam okolnostima, s tim potencijalima možemo učiniti?
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
The post Dalmacija i cement appeared first on vizkultura.hr.
